Da li osjećaš kako te dozivam? Čuješ li moj poziv upomoć? Hoću da me odvedeš daleko od ovog jadnog, čemernog svijeta. Imam ti tako puno za reći, znam da ništa ne čuješ, ali večeras ću obući hrabrost i zaroniti u našu sjenu, pa nek me vodi.I prije sam to radila, ali me nikad nije vodila na pravo mjesto. Lutala sam labirintom tvoga uma tražeći istinu, ko zna, možda je sve vrijeme bila tu, a ja je nisam htjela čuti. Možda sam željela dobru, spomena vrijednu laž. A sad sam sama u onoj našoj zemlji snova. Ne znam za tebe, ali ja sam tamo čest gost. Tražim starog tebe, ne ovo u šta si se pretvorio-mrtvu lutku kojom drugi upravljaju. Prazno, nemirno, hladno lice. Znaš, voljela bih opet vidjeti one staklenaste oči koje odišu toplinom, a ne ove mutne, bezizražajne. Srce mi plamti od želje da te vidim, a u ušima mi još uvijek odzvanja ono tvoje "zauvijek". Gdje je to zauvijek nestalo? Raspršilo se po ulicama naše ljubavi i postalo gorko, nepodnošljivo. Ne usudim se ići tim nemirnim ulicama koje bi me odvele u propast, mada bih voljela. Eto, znaj da negdje postoji djevojka koja voli osobu koje već odavno nema, i da, još uvijek ima onaj sjaj voljene žene u očima. Taj sjaj prodire dublje od boli i vrhovima prstiju trza žice sreće i tuge istovremeno.
